Umirem ti druže
“Nisam znala zašto ću zaplakati, ali sam znala da će, ako mi se neko obrati ili me suviše pažljivo pogleda, suze poleteti iz mojih očiju i jecaji iz grla i da ću plakati nedelju dana.”
“Nisam znala zašto ću zaplakati, ali sam znala da će, ako mi se neko obrati ili me suviše pažljivo pogleda, suze poleteti iz mojih očiju i jecaji iz grla i da ću plakati nedelju dana.”
“Vidio sam je jučer, druže. Nakon toliko godina stajala je ispred mene, ali nešto je bilo drugačije. Imala je neki hladni izraz lica, nikad ga prije nisam vidio.. Kao da joj ništa nikad nisam značio, kao da nikad nismo bili ništa. Onda sam premotao film i shvatio da sam kriv. I prije nego mi je…
Željela bih da postoji rječnik pun riječi i sintagmi kako opisati ljubav prema čovjeku koji ti daje sve. Ljubav, pažnju, osmijeh do suza. Željela bih da mogu objasniti našu ljubav drugima, ono što smo mi prošli, da bude lekcija svim drugima, da nikada ne odustaju od osobe koju vole svim srcem. Možda nekima i izgledam…
20 mjeseci, 601 dan pišemo ovu bajku. Bajka koja je prošla kroz sve i svašta. Doživjela mnoge uspone i padove, mnoge prepreke preko kojih smo uspješno prešli. Doživjela mnogo poljubaca, iskrenih zagrljaja, osmijeha koje dovode do plača, a isto tako i onih tužnih dana kada jedina stvar koja nas je mogla usrećiti su riječi snage,…
A i bol je takva…bilo duševna, bilo tjelesna, počinje uvijek nekom riječju, neugodnim djelom bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu pa sve više i brže napreduje dok ne dovede do oboljenja ili potpune duševne potištenosti.
Mislila si da ćeš s tim nešto postići, da ćeš u meni izazvati nemir, da ću ti vratiti istom mjerom. Iako je u meni bijes bio na ivici, da njemu kažem, jezik sam pregrizla, ruku spustila, laganim korakom i s osmijehom na licu sam prešla preko toga. Jača sam nego što tvoj maloumni um može…
”Sve ste vi iste!” Ovo je rečenica, koja će mi zasigurno godinama ostati u glavi. Sve smo iste. Dobro. Ja ne mogu reći da su svi muškarci isti. Jer ja imam samo tebe, i ne znam koliko ta ljubav vredi, nikog prije imala nisam, da te usporedim. Teško mi je. Nemam nikoga, ni prijateljicu, ni…
– Ponekad sam ovakva. Ne znam šta da radim. Usamljena i tužna. Noću ne mogu da spavam. Ne mogu ni da jedem… – Kaži mi zašto se tako osećaš. Slušam te.
Osjecam se nakako kao poslije oluje. Jer je najgore, valjda proslo. Cudno je to kako ljudi uvijek traze vise i vise od tebe. I naviknes ih da sve mozes sam. A ne mozes. Uglavnom sama sebe ne razumijem. Kako onda da to od drugih ocekujem?Odavno mi je tesko pisati ovdje. Tri puta sam pisala i…
Zar ne znaš ljubavi, da je našu klupu u parku zamenio neki sretni, meni bezvezni par? Zar ne znaš da drugi parovi, koji se i ne vole kao što smo mi, hodaju maglom sada i smeju se? Zar ne znaš da vrijeme naše sada drugi troše? Zar ne znaš da zagrljaje naše sada drugi kradu?…