volim te jos

osamnaesti novembar

07.02.2015.

Umirem ti druže

"Nisam znala zašto ću zaplakati, ali sam znala da će, ako mi se neko obrati ili me suviše pažljivo pogleda, suze poleteti iz mojih očiju i jecaji iz grla i da ću plakati nedelju dana."



07.02.2015.

Proći će!

“Vidio sam je jučer, druže. Nakon toliko godina stajala je ispred mene, ali nešto je bilo drugačije. Imala je neki hladni izraz lica, nikad ga prije nisam vidio.. Kao da joj ništa nikad nisam značio, kao da nikad nismo bili ništa. Onda sam premotao film i shvatio da sam kriv. I prije nego mi je to sama rekla, shvatio sam da je svaka moja neodgovorena poruka boljela nju više nego što će mene išta tako zaboljeti, da je moj odlazak za nju značio ponovnu tugu s kojom se više nije htjela boriti. Shvatila je. Prestala se boriti za nas, a ja tek sad shvatam kakvu ljubav sam izgubio.”



25.07.2014.

Koliko puta ću napisati da ga volim? Heeej volim ga, najviše!

Željela bih da postoji rječnik pun riječi i sintagmi kako opisati ljubav prema čovjeku koji ti daje sve. Ljubav, pažnju, osmijeh do suza. Željela bih da mogu objasniti našu ljubav drugima, ono što smo mi prošli, da bude lekcija svim drugima, da nikada ne odustaju od osobe koju vole svim srcem. Možda nekima i izgledam smiješno tražeći savršene riječi da opišem ono što osjećam sebi. Možda neki misle i da sam premlada da o tome čak i razmišljam, a ne da to i preživljavam. Ali, svi ti ljudi ne shvataju da prije svega, on je moj jedan veliki prijatelj. Neko u koga se mogu pouzdati, neko ko mi daje snagu da ne odustajem od svojih snova. Mnogo puta, podigao me je iz pepela, onda kada sam mislila da se sve ruši. On je bio tu da me povuče nazad u žive, da se opet osjetim sretnom. Bio je tu, kada sam osjećala da ništa ne vrijedim, da ne mogu nastaviti dalje sa životom. Tješio me kad sam bila tužna, htio se pobiti sa mnogim ljudima, samo radi mene, ali ja mu to nisam dozvoljavala. Kad u tim trenutcima napravi onu svoju ljutu facu, znajući koliko ga adrenalin puca, i znam da će poludjeti, pa mu samo stisnem ruku i pokušavam ga smiriti. Bilo je mnogo situacija kada sam ga vidjela doista ljutog i iznerviranog. A isto tako, bilo je trenutaka kada znam da ne može odoljeti kada mu se nasmijem i kada znam da jedino što u tom momentu želi je udariti nekoga, ali ja mu to ne dozvoljavam, jer to je prošlost. Jer, znam da si se dosta promijenio i ne mogu ti opisati koliko mi je drago radi toga. Hvala ti. Ponajviše, hvala ti na tome što ne moram se brinuti da li ćeš se napiti ili tome nešto slično, jer ne voliš alkohol, onoliko koliko i ja. Hvala ti. Hvala ti na svim obećanjima koje si ispunio, i na obećanjima koja ćemo vremenom ispuniti. Na svim poljupcima, poklonima, zagrljajima, na svim danima kada si mi bio rame za plakanje, kada si bio tu kada niko drugi nije. Na svemu, zaista, od sveg srca ti hvala. Volim te. Možda ti to govorim previše u jednom danu, u jednoj minuti. Ali, da ti te dvije riječi govorim puna 24 sata u danu, opet ne bi mogla ni u pola mogla objasniti koliko osjećaja u mom srcu, koliko ljubavi imam za tebe. Koliko samo snova želim ispuniti držeći te čvrsto za ruku. Da znam da si tu, da znam da ću te imati za čitav život. A imaću te, u to sam sigurna.



11.07.2014.

Moje sve na svijetu.

20 mjeseci, 601 dan pišemo ovu bajku. Bajka koja je prošla kroz sve i svašta. Doživjela mnoge uspone i padove, mnoge prepreke preko kojih smo uspješno prešli. Doživjela mnogo poljubaca, iskrenih zagrljaja, osmijeha koje dovode do plača, a isto tako i onih tužnih dana kada jedina stvar koja nas je mogla usrećiti su riječi snage, riječi ljubavi. I ne kažem bez razloga da smo sudbina. Poslije bezuspješna dva pokušaja da izađemo, treća sreća nam se osmjehnula, lice nam se osmjehnulo, a srce kucalo najjače do tada. Sjedili na klupici, pričali jedno drugom sve najdublje tajne, koje nismo nikada, nikome. Nasmijavali jedno drugo, bacali Kinder bombonice u rijeku tog istog dana, vratili se kući s osmijehom na licu. Mnogo dana, mnogo sedmica, par godina je prošlo od našeg prvog susreta. No, što je najvažnije, mnogo više ljubavi je između nas od prvog trenutka kada sam te ugledala. Kada sam vidjela tebe, ništa više nije bilo važno. Znala sam da si onaj pravi, kao skrojen za mene. Previše visok, sa najljepšom i najmekšom kosom, zelenih očiju, košarkaš moj. A ja, ja sam bila jedna vrlo uplašena djevojčica, koja nije znala da se veže. Mislila sam da on mene nikada neće voljeti kao što ja volim njega. Ali, u stvarnosti, situacija je bila obrnuta. On je taj koji se prvi zaljubio u mene. Dodajući me na bearshare, skupljajući snage za taj ulet, koji je za mene bio nešto najslađe, shvatila sam da mu je već tada stalo. Pričali smo svaki dan, čekala sam ga ujutro da započnem svoj dan kako treba, iako je ustajao u pola 12, 12, nestrpljivo sam čekala samo jedno srce da mi pošalje, da znam da je tu. Dokasno dopisivanje u noć, prvi stisak ruke, iako tada zvanično nismo niti bili zajedno. Čekanje filmova duboko u noći, i njegovo pitanje kada ćeš me poljubiti. A ja krenem, poljubim ga u obraz, misleći samo na jednu stvar. Da se izmakne, da se naše usne spoje. Ali, jebeš ga, sudbina je htjela da taj poljubac bude drugačiji, da bude čaroban. I tako je i bilo. U našem najdražem godišnjem dobu, ispod noćnog svjetla, popela sam se na prstiće, svojim rukama je uzeo moje lice, prigrlio me i poljubio. Najljepši poljubac u mom životu se desio baš te noći, osamnaestog novembra 2012. godine. A danas, godinu i osam mjeseci poslije, naša ljubav se nije smanjila. Nije izgubila te čari. Još uvijek potpalimo jedno drugo, da taj drugi poludi. Još uvijek postoje naše iskre u očima, kada se zagledamo. Još uvijek moje srce kuca jače kada me krene poljubiti. Još uvijek volim njegove zagrljaje s leđa, i kada krenem da se odmaknem, zamota svoje noge oko mojih, i ja ne mogu da se pomaknem. Još uvijek zna koliko ga volim. Još uvijek znam koliko me voli. Zahvaliti se nikada ne mogu za sve stvari koje je učinio za mene. Za one noći kada me je tješio kada sam se davila u suzama. Za one neprospavane noći kada smo se brinuli jedno za drugo kada smo bolesni. Za sva jutra kada me učini posebnom. Za svu pažnju koju mi daje. Za sve pozive koji traju dugo u noć, za sve noći koje smo zaspali sa telefon. Za sve naše šale. Za svo vrijeme provedeno u busu, smijajući se i ljubeći se. Za sve trenutke kada obriše suze s mog lica i poljubi me. Za sve poklone. Za sve riječi koje me nikada nisu ni u jednom momentu povrijedile, jer zna me u dušu. Jer, uvijek zna šta reći. Za sve dane kada smo nestrpljivo čekali samo da se sretnemo, da ne puštamo jedno drugo (baš kao što ja sada nestrpljivo čekam sutra, da te zagrlim). Za svako volim te, hvala ti, izvini. Za svaki poljubac, zagrljaj, mahanje, suzu, smijeh, tajnu. Hvala ti zato što si poseban, za mene najbolji. Moja ljubavi, moj ponosu, hvala ti za savršene godine provedene u tvom zagrljaju. Ostaviti, povrijediti, iznevjeriti te nikada neću, jer ti si ono što me čini sretnom. Ma šta sretnom, najsretnijom na ovom svijetu. Ti si ono za šta živim i za šta ću živjeti do kraja života!



17.05.2014.

željna tvoje ljubavi

A i bol je takva...bilo duševna, bilo tjelesna, počinje uvijek nekom riječju, neugodnim djelom bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu pa sve više i brže napreduje dok ne dovede do oboljenja ili potpune duševne potištenosti.



16.05.2014.

tako mi je žao, nisi uspijela

Mislila si da ćeš s tim nešto postići, da ćeš u meni izazvati nemir, da ću ti vratiti istom mjerom. Iako je u meni bijes bio na ivici, da njemu kažem, jezik sam pregrizla, ruku spustila, laganim korakom i s osmijehom na licu sam prešla preko toga. Jača sam nego što tvoj maloumni um može dosegnuti, vjeruj mi.I znala sam da ce se ovo desiti. Očekivala sam. Primjeti žena kad je drugo žensko ispod oka gleda. Primjetila sam ja to mjesecima prije, ali mislila sam da si jača. Mislila sam da ćeš bolje to podnijeti kad saznaš. Kad saznaš da smo mi opet zajedno. Da ipak nisi pobijedila. Šta si stvarno mislila da ćeš mu zamijeniti mene? Mene? Nije ti bilo lako i to priznajem. Ali mislim da ti je još teže bilo podnijeti kad prođem pored tebe mirna, staložena, dignute glave, nasmijana. I nema mi ništa mrže nego kad mi neko došaptava nešto iza leđa, i kad drugaricu stavlja u vatru da bi ona ispala faca. Budi faca stani pored mene, lice u lice i reci svoje misli koje si imala dok si me pokušala gurnuti. Sreća ti je što ja ne igram te djetinjaste igrice, jer ta gurkanja sam ja davno prevazišla. Kažem ti sreća ti je što sam ovaj put ostala mirna, što za sljedeći put ne garantujem.



16.05.2014.

Neki su tu i kad nisu, a neki nisu ni kad jesu.

''Sve ste vi iste!'' Ovo je rečenica, koja će mi zasigurno godinama ostati u glavi. Sve smo iste. Dobro. Ja ne mogu reći da su svi muškarci isti. Jer ja imam samo tebe, i ne znam koliko ta ljubav vredi, nikog prije imala nisam, da te usporedim. Teško mi je. Nemam nikoga, ni prijateljicu, ni sestru. Ostala sam sama, jer sam vjerovala da će on uvijek biti tu. Nemam nikoga, a nekog bih zvala da mu kažem da sam loše, da sam psihički pala. On se promjenio. Nisam vjerovala da se osoba za 30 dana može toliko promjeniti. Toliko da ga više ne prepoznajem. Ne znam ko je. Ni šta želi. Imali smo vezu kakvu niko nije imao. Ljudi u braku nisu provodili toliko vremena kao nas dvoje. Čak i kad smo bili razdvojeni, pričali smo telefonom. Neki će reći da to nije normalno. I nije. Ja vam to nikad ne bih preporučila. Jer zavolite, previše. Naviknete se na tu osobu i onda se slomite kada vam zabode nož u leđa. Da, sad vjerovatno mislite da vam on to nikad ne bi uradio. Bi, bi.. i to tako jako da niste u stanju nijednu riječ, nijedan krik da ispustite. Samo ostanete u mjestu. Bez mogućnosti da krenete dalje. Ja ni ne želim krenuti dalje. Ja sam sa njim, bez obzira šta mi radi. Pisala sam vam šta mi je sve ove godine uradio. Ali bez obzira na sve, ja ga volim. On je dobar, kad ga niko ne gleda. On je u stanju skinuti mi zvezde sa neba, kad tu nema nikoga. Prije nije bio takav. Kunem vam se. Pa ne bih se ja u takvu osobu mogla zaljubiti. Ali ne krivim ga. Za ovih 30 dana, osjetio je drugi život. Udahnuo je vazduh, pustio je da ga vjetar nosi, na razna mjesta. Ja mogu kriviti jedino sebe, jer sa mnom nije osjetio taj vjetar, nije uživao u životu. Sad su tu oni, prijatelji i poneke lake cure. Kažem lake jer ih ne mogu podnijeti, pa mi je lakše da ih vrijeđam. Ja se osjećam prazno. To je jedina riječ koja me sad može opisati. Prazna. U svakom smislu, prazna. On zna za ovaj blog, ali znam da ne ulazi, nema čovjek vremena od fb. Tako da slobodno mogu pisati. Nisam ja tako ni sama, imam vas. Možda me neko razumije.. možda neko, možda niko.



15.05.2014.

Budi jaka ti, najlakše je plakati

- Ponekad sam ovakva. Ne znam šta da radim. Usamljena i tužna. Noću ne mogu da spavam. Ne mogu ni da jedem… - Kaži mi zašto se tako osećaš. Slušam te.



08.05.2014.

priznat cu ti, zasto volim prolece

Osjecam se nakako kao poslije oluje. Jer je najgore, valjda proslo. Cudno je to kako ljudi uvijek traze vise i vise od tebe. I naviknes ih da sve mozes sam. A ne mozes. Uglavnom sama sebe ne razumijem. Kako onda da to od drugih ocekujem?Odavno mi je tesko pisati ovdje. Tri puta sam pisala i brisala postove u dva dana. Naucila sam da ne trebam dirati u proslost. Nikako. Opekla sam se i ne zelim vise. Nikad. Gotovo. Previse sam radoznala. Moram nauciti da postavim neku granicu. Samo sebi stetim ovako. Bolje je ne znati previse detalja. Mnogo lijepih rijeci sam cula u ovih par dana. Pomoglo je. Nije moglo izbrisati sve ono, ali ja sam kriva. Moram se navici ovako zivjeti. On na sve strane, ja kuci. Kaze mi da ide sa nekim prijateljem, vise nemam pravo znati ni s kim provodi vrijeme. To je zivot, zar ne? Pricala sam danas sa najboljom prijateljicom, ona kaze da nema sifru svog momka, on bi se dopisivao sa drugim djevojkama. Ako on hoce, on ce naci nacin za to. Bez obzira na fb. Ima milion drugih nacina. A moj R, ima on fb, ima i sve te cure, neka mu. Meni je uvijek bilo stalo do svih osoba u njegovom zivotu, pa eto onda, stalo mi je i do tih cura. Voljela bih da mu mogu otvoriti dusu, da mu kazem sve sta me muci, ali da se ne ljuti, da bude uz mene, da me zagrli i kaze da nije tako. Da je ne voli, da sam mu jedina i da se sa njom ne cuje. Da ne pomisli na nju kad otvori oci. Kako me nervira Whatsapp, koja me budala nagovori da ga instaliram? Da ga nemam, ne bih stalno gledala i mucila sebe kad vidim da je tu, da se s nekim dop, znam to. Tehnologija ne grijesi svaki put. I boli. Ne mogu opisati koliko boli. Ja jesam kriva, povrijedila sam ga, ali vi bar znate sta je on meni sve radio i da sam zasluzila oprost. ''Onaj pravi ce mozda pogledati drugu, ali zna gdje mu je mjesto. Mozda ce reci da je neka djevojka lijepa, ali za njega si ti najljepsa. On ce mozda zakasniti, ali te nikada nece ostaviti. On ti mozda malo govori sta osjeca, ali ti utoliko vise pokazuje to. Mozda je tvrdoglav ali kad si ti u pitanju, umije da zaboravi sve. Onaj pravi te nece uvijek usreciti ali ce ti se poslije svake svadje vratiti i dokazati da si ti bitnija od svake svadje.'' Volim ga, i necu ga pustiti. Neka me vrijedja. Neka uziva sa drugima. Ja cu ga i dalje cekati. I nadati se.



30.04.2014.

Koliko uspomena moze Novembar da probudi?

Zar ne znaš ljubavi, da je našu klupu u parku zamenio neki sretni, meni bezvezni par? Zar ne znaš da drugi parovi, koji se i ne vole kao što smo mi, hodaju maglom sada i smeju se? Zar ne znaš da vrijeme naše sada drugi troše? Zar ne znaš da zagrljaje naše sada drugi kradu? Zar ne znaš da poljupce naše drugi koriste? Zar ne vidiš da su nam uzeli Novembar?




Stariji postovi

volim te jos