volim te jos

Dobrodošli na moj blog

03.11.2012.

Bile smo nas dve, najbolje druge, ko sestre rođene.

Nisam sigurna hoću li ja uopšte objaviti ovo, ma nisam sigurna ni hoću li uspjeti napisati do kraja kao ni hoćeš li ti pročitati, s obzirom na činjenicu da ja dugo već ne znam apsolutno ništa o tvom životu. Ne može da zaboli to, znaš. Što više nemam pojma ni o čemu, što smo ti i ja postale stranci. Ne znam svađaš li se još uvijek sa starim, kako si, kako ti je u školi, jesi li se prebacila.. ne znam ništa o tvojoj velikoj,čujem-staroj,ljubavi. Sad imas nekog, sigurna sam. Boli me to što nisam bila tu na početku, da mi pričaš one sitnice, o prvom poljupcu, jačini njegovog zagrljaja, mirisu. Boli me što nisam bila tu da se radujem s tobom, jer iako sigurno sumnjaš u to, niko se ne bi radovao tvojoj sreći više od mene. Samo da sam znala.. boli me što nisam bila tu kada ste se posvađali prvi put, da te smirujem i nasmijavam, i da ti govorim da ne trebaš brinuti, jer će na kraju sve biti dobro. Boli me sve to, jer jebo te, znam kako je meni bilo prolaziti kroz sve sa R., kroz sva uzbuđenja i sitnice, a znati da ti nisi tu, da ne želiš biti tu da podijelim sa tobom i suze i smijeh, onako kao nekad, kako smo samo nas dvije znale. Prethodnih osam mjeseci su, slobodno mogu reći, bili najteži u mom životu, i trebala si mi, jebo te. Cijeli moj svijet se rušio, iz dana u dan, a tebe nije bilo tu. Ali nije to ni bitno. Nisam otvorila ovaj bloggerov editor da bih te krivila, kunem ti se da nisam. Priznajem da osjećam krivnju što na blogger ulazim samo da obilježim neke bitne datume.. Mene boli. To ti je ono kao imati pa nemati. Jedno jutro sam se samo probudila i shvatila da te nemam više.. i od tada, dio mene je otkinut. Mrtav. Boli me kada se sjetim svih naših gluposti i planova. Boli me jer sada znam da se oni nikada neće ostvariti. A Bog mi je svjedok koliko sam željela to.. svim srcem. Sve. I prazna kuca, i palačinke, i čišćenje kuće, i da ti pjevam 'Voli me do bola', i da idemo skupa na koncerte i glupiramo se kao onda,i da zajedno plačemo i smijemo se, i da budemo skupa u staračkom domu, onako, dok nas smrt ne rastavi. Željela sam to, a šta sam dobila? Jebeno sjećanje, prazninu u grudima kada te neko spomene, tonu naših pjesama i onih nekoliko slika koje se plašim i pogledati, jer se na njima najbolje vidi koliko sam bila sretna jer sam te imala. I da, ne znam kako sam mogla zaboraviti, ostalo mi je i fucking „sretan rođendan, sve najbolje“ u neposlatim porukama,jer ti meni nisi čestitala. To mi je nekako najbolje pokazalo gdje smo mi sada. Poslije svega kroz šta smo prošle skupa, ne udostojiš se poslati poruku, onako, da vidim da pamtiš.. jer barem si ti trebala znati koliko mi znači taj datum,moj rodjendan a i poljubac onaj,znaš ti. Davno sam se ja pomirila sa tim da se svijet ne vrti oko mene, ni tvoj ni bilo čiji drugi, ali opet, zaboljelo je.. uvijek iznova zaboli..nikad ti nisam rekla koliko mi je žao što se sve ovako završilo.. sjećam se prošlog juna, onih kilometarskih poruka, kada sam ja bila na moru i iščekivanja mog dolaska.. Poslije one bezvezne svadje, osjećala sam se glupo, kao da je on važniji od mene. A znaš da sam se zbog tebe bila spremna odreći svih njih, bez obzira na to što su oni ovdje, a ti tamo. Zar se ne sjećaš? Koliko sam suza prolila.. tako mi i treba, kad se tako lako vežem. Smiješno je. Ironično. A znaš, poslije svega što se desilo s tobom, ja sam izgubila vjeru u ljude. Plašim se novih odlazaka, jer znam koliko me je tvoj bolio. Zato sam se ogradila od svih.. osamila. I vidim onda tebe, kako si sretna poslije svega, i pitam se što ja ne mogu biti. Ali nema veze.. neka.. nisi ti kriva. Nisi mogla da znaš koliko nesreće možeš da daš. Jebi ga. Bile smo mlade.. Lude. Nismo znale čuvati ono što smo imale. A vrijedilo je.



volim te jos